Speksi - finsko studentsko pozorište za koje ni sami finci ne znaju

Da li znate šta je to speksi/spex? U magiju amaterskog studentskog teatra u Finskoj vodi vas Erika Vennervirta

Speksi - finsko studentsko pozorište za koje ni sami finci ne znaju

Iz Marijinog članka smo već saznali koliko su studentski život i studentska kultura bitni Fincima, pa hajde da se upoznamo i sa jednim malo manje poznatim delom studentskog života - speksi.

Speksi na finskom (spex na švedskom) je muzička predstava koji organizuju studenti. Speksi predstave su uglavnom šaljivog karaktera, prošarane pesmama, igrom i šalama na temu popularne kulture i politike. Pesme su veoma retko originalne - u pitanju su zapravo sopstveni aranžmani popularnih pesama sa izmenjenim tekstom, gde likovi (koje tumače glumci raznovrsnog vokalnog umeća) pesmom objašnjavaju radnju predstave sa svoje tačke gledišta. Na primer, u speksi izvođenju Gorskog vijenca, vladika Danilo bi verovatno pevao o Turcima uz melodiju neke od pesama Tap 011.

Međutim, jedna stvar odvaja speksi predstave od običnog mjuzikla: učestvovanje publike. Naime, gledaoci mogu da utiču na radnju predstave ako uzviknu čarobnu reč omstart - ‘hajde ponovo’ ponaški. Uz to gledaoci mogu dati i malo detaljnije instrukcije koje se često izmaknu kontroli, pa se može čuti i ‘omstart': vladika Danilo je iz Vranje’ ili ‘omstart': vladika Danilo je Goca Tržan’. Glumci potom moraju da izvedu deo scene ponovo prema uputstvima, pa će naš vladika Danilo (ili Danijela) morati da imitira poznatu pevačicu ili govori vranjanskim naglaskom. Mesecima pred samu predstavu, glumci i članovi produkcije vežbaju kako bi što bolje improvizirali omstarte.    

 

Autorka fotografije: Erika Vennervirta

 

 

Ova tradicija ima korene u švedskoj studentskoj kulturi, odakle je ‘doplivala’ u Finsku nešto posle osnivanja prvih finskih univerziteta. Speksi predstave su prvenstveno bile simbol finskih Šveđana, ali su se, kao i mnogo drugih studentskih događaja o kojima ću možda pisati kasnije, odomaćile i među Fincima. Ipak, speksi (finski) i spex (švedski) se i dan-danas dosta razlikuju.

 

Spex


Finski Šveđani na predstave dolaze obučeni krajnje formalno, a tradicija je i da se ponese boca šampanjca koja se otvara na samom početku. Imajući to u obziru, sami tekstovi za pozorišni komad su često napisani tako da glumci probijaju četvrti zid komentarisanjem čepova koji lete ka sceni, ili se jednostavno udaljuju od publike. Spex predstave su za sve uzraste, jer se podrazumeva da će ih gledati i porodice 
učesnika, kao i mlađa deca. 


Razlog svečanijem odevanju je nachspex, ili nahare - velika svečana večera uz koju se tradicionalno servira punsch, vrsta slatkog likera koji je takođe simbol finskih Šveđana. Svečane večere - sitsit (fi) ili sitz (šv) su još jedan deo studentske kulture i takođe se dosta razlikuju između ove dve jezičke grupe.

Švedskojezičke glumačke trupe često gostuju u drugim gradovima u Finskoj i Švedskoj i u bliskom su kontaktu sa švedskim studentima, a organizuju se dosta retko - kod većih produkcija čak do svakih pet godina.

 

 

Speksi


Za razliku od spex-a, finski speksi je dosta opušteniji događaj. Na predstavu dolazi ko kako želi, od dukserica i farmerki do koktel haljina. Šampanjca nema, nachspex ne postoji (umesto njega je velika žurka za učesnike na samom kraju produkcije), a među omstartima se ponekad čuju i psovke. Razlog za ovo je činjenica da je speksi dosta ‘mlađi’ deo finskojezičkih studentskih udruženja, i uglavnom se organizuje za ostale studente, pogotovo druge speksi glumačke trupe - mada su članovi porodice, naravno, i dalje dobrodošli.

Predstave su organizovane dosta češće, uglavnom godišnje, a izvode se nekoliko dana zaredom, nasuprot švedskojezičkim predstavama koje se izvode jednom nedeljno. Kao rezultat, speksi trupe su manje i samo one najpoznatije gostuju bilo gde. Neće vas, onda, iznenaditi kada kažem da dobar deo finskih studenata uopšte ne zna šta je to!

 

 

‘Eloparadoksi’ - prva speksi predstava sa srpskim učesnikom!


Ako se pitate kako je to biti član produkcije jedne od speksi predstava - ukratko, dosta zavisi od broja učesnika. Velike trupe poput Teekkarispeksi, najveće trupe finskih studenata na Aalto univerzitetu, počinju rad čak dve godine pred premijeru, a broje čak preko 400 članova. Viikki-speksi, dosta manja trupa poreklom sa fakulteta nauka o Zemlji (Earth sciences) na univerzitetu u Helsinkiju, izvodi svoje predstave godišnje. Članovi se često druže i u slobodno vreme u svom klubu na centru grada.

Pošto studiram na oba univerziteta samim tim sam postala i član obe produkcije. Prvu predstavu, krimi-misteriju Ko je ukrao Kaćinu činiju? (fin. Kuka oti Katin kulhon?) sam videla za vreme pandemije, a ubrzo nakon toga sam odgledala i predstavu Frankenštajn na švedskom. Kako je druženje među studentima zamrlo zbog koronavirusa, rešila sam da se priključim jednoj od trupa - Viikki-speksi, čiju sam predstavu i gledala tih davnih dana preko Zoom-a. Posle objave postera za predstavu, dobila sam poruku i od producentkinje Teekkarispeksi, gde sam se pridružila fotografskom i rekvizitnom timu, pa smo u univerzitetskoj radionici farbali inscenaciju(?). U ovoj produkciji sam dosta manje učestvovala, pa o njoj ovaj put neću pisati.

Kako su veterani trupe Viikki-speksi odlučili, postala sam vođa grafičkog tima, pa je moj posao obuhvatao sve i svašta - od fotkanja glumaca i učesnika, preko izrade brošura i plakata za predstavu i promocione događaje, do dizajna našivki za studentske skafandere (fin. haalarimerkki) koje se po tradiciji dele na žurkama - još jedan važan deo studentske kulture. Posao je težak, pogotovo ako se radi uz studije, i prepun rokova. U jeku produkcije, svi timovi se sastaju gotovo nedeljno. Ako u saradnji između timova nešto zafali i neko od skoro 20 timova propusti svoj rok - recimo, kostimi nisu sašiveni na vreme, ili se svi plesači razbole - cela produkcija pati i premijera može da zakasni i do mesec dana. Sama predstava je rezultat skoro godinu dana neupornog rada - proba, šivenja, lepljenja, pisanja, crtanja i maštanja.

Sa radom prvi počinju scenaristi, koji pišu scenario i dele ga sa celom trupom. Naziv je strogo poverljiva tajna - čak ni glumci ne znaju kako će se zvati predstava, a za svečanu objavu naziva se organizuje žurka. Srećom, izrada plakata počinje rano, pa grafički tim već zna ime dosta pre žurke - tad glavni izazov postaje čuvanje ove velike tajne od radoznalih glumaca. :)

Posle scenarista krećemo svi ostali - glumaca, orkestra i plesača u ovoj fazi produkcije još uvek nema, te za ove uloge kreće kasting. Kostimografi kreću da osmišljaju kostime likova, tekstopisci biraju pesme za repertoar i pišu tekst po uzoru na scenario. Marketing tim planira promocione događaje i kampanju za društvene medije, a maskeri se dogovaraju sa kostimografijom o frizuri i šminki likova.

Kako se približava premijera, poslovi se polako gomilaju. Proba i sastanaka sad ima gotovo svaki dan, a za mene to znači više rokova i više rada. Kako bih završila zvanični plakat za produkciju radila sam čak i preko noći, a za brošuru je trebalo preko nedelju dana većanja i odluka od strane cele trupe. Kako sve više stranaca stiže u Finsku na studije, tako moramo i mi da smislimo kako da im objasnimo radnju tročasovne predstave koja se izvodi na finskom jeziku. Na kraju se ugledamo na brošure za operu i odlučujemo da radnju ukratko prepričamo na par stranica. Kreće test štampa, i na kraju konačno šaljemo materijal za izradu. Posao gotov! 

Sav taj rad nije jeftin, niti je jeftino iznajmiti pozorište gde se predstava i događa. Ponekad komunikacija malo i zaškripi, pa se neko i ne javlja na vreme. Tu u pomoć dolaze producenti (fin. tuottajat). Oni se staraju o tome da sve ide po planu i tu su da pomognu ako produkcija zastaje. Kad neko ne zna koga da pita za pomoć, pita producente - oni znaju ko je za šta zadužen. Producenti se takođe staraju i o skupljanju sponzora - njih bar nikad nije dovoljno, a što ih je više, to nam je veći produkcioni budžet. Naravno, svi se staraju da se svejedno uštedi što je više moguće, jer se od viška novca na kraju pravi velika žurka za članove produkcije.

 

Autorka fotografije: Erika Vennervirta



Toliko priče o produkciji - a kako je bilo na predstavi?

 

Naziv ovogodišnje predstave je Eloparadoksi - Paradoks Života. Radnja ove parodije naučno fantastičnih filmova (poput Zvezdanih Staza i The Thing) je smeštena na svemirskom brodu Akteon, gde kapetan Kariko vlada gvozdenom šakom. Ona sanja o večnoj slavi i bogatstvu i, bez ikakvog obzira na blagostanje posade kojom upravlja, kreće u svemirsku ekspediciju ‘tamo gde se nijedan čovek još nije usudio da ide’. Njena desna ruka je poručnik Rizik, koja je zvanično zadužena za bezbednost broda, ali je ipak više zanimaju rakija i vatreno oružje. Asistentkinja Zemljanac (fin. Välimaa), poput smerne domaćice, nezahvalno(?) radi sve najbitnije poslove na brodu - kao što su, recimo, upravljanje istim, i vođenje računa da se ne sudare sa nekim asteroidom ili nedajbože svemirskim brodom. Tu su i tehničar Pokala (koga jedino interesuju dve stvari - kad će da legne plata, i kad se završava radno vreme), krvožedna doktorka Ridel, i najnovija pridošlica posadi (čijeg imena baš niko ne može da se seti). I naravno automat za kafu, Mokamaster 9000. Sasvim običan automat za kafu. Ne, stvarno. Majke mi.

Vožnja po svemiru našoj posadi ipak ne ide, te se Akteon sudara sa misterioznim svemirskim brodom bez posade, ali u spas na sreću dolazi inženjer Vetrović (fin. Tuulonen). Ovaj stariji čika, neka pozorišna varijanta Milana Tarota, mnogo i ne veruje modernoj tehnologiji. Umesto nauke, on problem rešava uz pomoć magičnih kristala, joge i horoskopa. Na svačije iznenađenje on problem nekako rešava, i naša banda svemirskih Šojića kreće u istragu napuštenog broda. Kariko, Rizik i - kako beše ime one nove likuše? - na brodu nalaze kapsulu koju otvaraju u ime nauke… Čekajte, a šta znači onaj znak lobanje sa ukrštenim kostima?

Naša posada u vazduh pušta spore opasne, zarazne gljive koje ispiraju mozak domaćinu koga zaraze. Leka nema. Junaci Akteona se upuštaju u potragu zaraženog, i sledi tročasovna drama u kojoj svako može biti neprijatelj i niko nije bezbedan.

Vraćamo se opet na pitanje kako je bilo učestvovati u produkciji ovog pozorišnog spektakla. Ukratko, fenomenalno! Nema ničeg boljeg nego onog osećaja kada se, nakon toliko meseci, po prvi put vidi rezultat zajedničkog truda cele ekipe. Osmesi svakog od nas kada se predstava završi i krenemo da se poklonimo publici, jedan po jedan. Čestitke svakom od vođa timova, cveće za režisere Eetu i Lindu, poslednja žurka kad se zadnja predstava završi, pa se onako znojavi i još uvek u kostimima (bar oni koji su dali svoje sve na sceni) grlimo i lijemo suze jer je sve već gotovo i hoćemo opet. Neki spas traže u boci vodke, drugi već planiraju kako ćemo dogodine.

 

Autorka fotografije: Erika Vennervirta

 

Jutro posle žurke stiže brže nego što smo očekivali i glumci u kostimima svemiraca, gljiva i kornjača se konačno bude. Na zidu kačimo ‘papire ljubavi’ - poput velikog školskog leksikona, na svakom od listova stoji ime jednog od članova trupe i ostali tu pišu svašta nešto lepo.
“Bravo, imaš divan glas! Super tumačenje uloge!” 
“Najdivnije ljudsko biće na svetu, hvala ti mnogo za svu pomoć!”
“Mnogo si talentovana, baš mi se svideo muzički aranžman!”
“Zgodan momak.”

Gledam i ja svoj papir. Bila sam dugo bolesna i zauzeta ispitima za vreme produkcije pa sam svoj posao, inače prilično samostalan i odvojen od ostatka grupe, radila od kuće. Propustila sam i dosta žurki, ali ne ove poslednje. Papir je svejedno pun lepih reči i želja, a glumica koja tumači lik Mokamastera kaže kako obožava plakat i brošuru i grli me. Kreću i meni suze.

Brošuru možete videti ovde, a trejler za predstavu pogledati na YouTube kanalu Viikki-speksi.

 

Autorka teksta: Erika Vennervirta 

OSSI Finska

0 Komentari

Slične objave